| Abstract | Meniereova bolest je stanje koje pogađa unutarnje uho i manifestira se kroz simptome poput vrtoglavice, postepenog gubitka sluha i tinitusa (šuma u uhu). Nažalost, ne postoji jednostavna dijagnostička pretraga za ovu bolest. Liječenje simptoma vrtoglavice i mučnine obično uključuje farmakoterapiju i dijetoterapiju. U težim slučajevima, vestibularni sustav se može kontrolirati lokalnom primjenom gentamicina ili putem kirurških zahvata. Incidencija ove bolesti najviša je između 20-te i 50-te godine života. Pacijenti doživljavaju iznenadne napade vrtoglavice koji mogu trajati do 24 sata, obično popraćeni mučninom ili povraćanjem. Uz to, mogu se pojaviti dodatni simptomi poput pojačanog znojenja, proljeva i osjećaja nesigurnosti pri održavanju ravnoteže. Tinitus ili zujanje i hučanje u uhu može biti prisutan kontinuirano ili se javlja povremeno i nije povezan s položajem tijela ili kretanjem. Nakon napada mnogi pacijenti osjećaju punoću ili pritisak u zahvaćenom uhu. Činjenica je da u polovice bolesnika ovaj problem pogađa samo jedno uho. U ranim fazama bolesti, simptomi se mogu povući između napada, a razdoblja bez simptoma mogu trajati više od godinu dana. No, kako bolest napreduje, oštećenje sluha postaje trajno i postupno se pogoršava, a tinitus može postati kroničan. Smatra se da je briga o zdravlju od iznimne važnosti kako bismo kontinuirano pratili stanje pacijenta, detektirali eventualna poboljšanja ili pogoršanja tijekom procesa liječenja. Ključno je prepoznati važnost terapije i razviti planove njege za pacijente koji pate od Menierove bolesti. Ovaj plan prvenstveno treba obuhvatiti dijagnoze, postaviti ciljeve, identificirati intervencije te osigurati edukaciju koja je potrebna tijekom, ali i nakon liječenja. Ključna uloga u pružanju njege leži u adekvatnoj komunikaciji medicinske sestre s pacijentom. Ovakav pristup smanjuje anksioznost pacijenta, poboljšava emocionalno stanje i potiče ga da aktivno sudjelovanje u procesu liječenja. Osim toga, ova vrsta komunikacije pruža pacijentu osjećaj sigurnosti, nadu za ozdravljenjem i potiče pozitivan stav prema samom sebi i okolini. |
| Abstract (english) | Meniere's disease is a condition that affects the inner ear and presents symptoms such as dizziness, gradual hearing loss, and tinnitus (ringing in the ear). Unfortunately, there is no simple diagnostic test for this disease. Treatment of dizziness and nausea symptoms typically involves pharmacotherapy and diet therapy. In severe cases, the vestibular system can be controlled through the local application of gentamicin or surgical procedures. The highest incidence of this disease occurs between the ages of 20 and 50. Patients experience sudden dizzy spells that can last up to 24 hours, often accompanied by nausea and vomiting. Furthermore, additional symptoms such as increased sweating, diarrhea, and a feeling of instability when maintaining balance may occur. Tinnitus, or ringing and buzzing in the ear, can be present continuously or occur intermittently and is not related to body position or movement. After an attack, many patients feel fullness or pressure in the affected ear. It is a fact that in half of the patients, this problem affects only one ear. In the early stages of the disease, symptoms may subside between attacks, and symptom-free periods can last more than a year. However, as the disease progresses, hearing loss becomes permanent and gradually worsens, and tinnitus can become chronic. It is considered that healthcare is of paramount importance in order to continuously monitor the patient's condition, detect any improvements or worsening during the treatment process. It is crucial to recognize the importance of therapy and develop care plans for patients with Meniere's disease. This plan should primarily include diagnoses, set goals, identify interventions, and provide the necessary education during and after treatment. The key role in providing care lies in effective communication between the nurse and the patient. Such an approach reduces the patient's anxiety, improves their emotional state, and encourages active participation in the treatment process. Moreover, this type of communication provides the patient with a sense of security, hope for recovery, and fosters a positive attitude towards themselves and their environment. |
